“Svibanj je mjesec u kojeme sve raste i raste i čovjek nema pojma kako mu uspijeva slijediti tu veliku utrku između kultiviranih biljaka i buntovnog korova. Razlog za moj tihi protest kao odgovor na upit za izvješće s farme imao je razlog u tome što sam nakon rada po svibanjskim poljima toliko umoran da me svaki pokušaj umne aktivnosti veći od par rečenica uvodi hitno i neposredno u stanje najdubljeg spavanja, i to gotovo uvijek bez tako trivijalne radnje kao što je oblačenje pidžame. Stoga ću vam reći, samo kratko, da su životinje dobro, da usprkos suši biljke još uvijek rastu onako kako je na početku već spomenuto i da imam dva volontera Anu i Gabrijela koji mi puno pomažu.”
Velimir Puharić (svibanj 2003)
Svrha male ekolo ške farme, koju vodi Velimir Puharić, je opskrbiti djecu i suradnike zdravom hranom, te pružiti im odgovarajući prostor za dječje aktivnosti, iskustvo i učenje.
Farma uglavnom uzgaja povrće. Za tu namjenu je izgrađen plastenik, koji nam je doniralo Švicarsko veleposlanstvo u Hrvatskoj. Pored čistokrvnih koza tamo su i dva konja, kokoši i nekoliko košnica.
Jahanje konja organizirano je za svu djecu.
U narednim godinama planira se posaditi različite vrste voćaka, loze, masline i bademe, te povećati broj koza i košnica. Zbog zaštite od vjetra i poboljšanja mikroklime, posaditi će se također pogodne vrste grmlja i stabala.
Njemačka TV produkcija «STERNSTUNDEN» www.sternstunden.de (Bayerische Rundfunk) dodijelila je nedavno donaciju za kupnju traktora sa potrebnim dodacima, instaliranje sistema za navodnjavanje, foliju za bazen u kojem će se sakupljati voda, još jedan plastenik i kupovinu poljoprivredne zemlje. Nakon tih investicija očekujemo povećanje prinosa, što je od velike važnosti za ostvarivanje svih, prije spomenutih, ciljeva Udruge.
«Ipak bih još nešto nadodao iz puno mirnije radne faze, nešto što mi je u to vrijeme dalo misliti, a sada mi pomaže prebrodit ovo izvješće. Prošle jeseni posudili smo dva jarca. Ime prvoga bilo je «Edo», a drugoga «Lijepi Anton». Da je Edo u parenju s našim kozama bio uspješan, lijepi Anton ne bi uopće bio potreban. Edo nije bio uspješan. Ustvari on je čak postao sasvim nesposoban za reprodukciju i, sa određene točke gledišta, nije više bio koristan. Ali bio je nekako drugačiji nego što sam saznao iz pričanja i knjiga. Pored inteligencije, digniteta i mudrosti bilo je kod njega i nešto sasvim neopisivo, što ni u kom slučaju ne bih očekivao, a naročito ne od jednog jarca. Zbog toga sam ga nekako zatvorio u svoje srce. Lijepi Anton bio je također prića za sebe, no Edo je prodrmao moje koncepte i svjetonazore i njegova mi se slika uvijek iznova vraća u sjećanje.»
Velimir Puharić (svibanj 2003)
|
«Put do moga posla vodi niz strmi brežuljak u Oprtlju, prolazi nizom čempresa i nastavlja se padinom između dva brežuljka i prolazi pokraj prirodnog izvora. U visokoj travi počinju izlaziti prvi mali gušteri i zmije.
Kada zvona u Oprtlju zazvone po prvi put, započinju moja zaduženja: odvođenje koza na pašu. Između ostalog moja je obaveza da spriječim da koze punom brzinom ne upadnu na polja zasađena povrćem, i da zaštitim svoju naprtnjaču od Lea, radoznalog mladog jarčića, koji je uvjeren da je ona jestiva.
Ono što slijedi razlikuje se iz dana u dan. U proljeće sijemo i sadimo radić, mrkvu, ciklu, grah, grašak, kukuruz, luk i češnjak, krumpire, rajčice, paprike, krastavce. Nakon nekog vremena povrće se bere, uz redovito pljevljenje i navodnjavanje. Pored ovog posla uvijek ima tisuće drugih stvari koje treba napraviti: završiti gradnju staje za koze, čišćenje staje za koze i konjušnice, vadjenje gnojiva, čišćenje grmlja i njegovo paljenje, pripremanje ogrjeva za zimu, hranjenje konja, popravljanje, čišćenje i sređivanje itd.
Nakon pauze (topli čaj, kruh, marmelada i keksi) moj radni dan se nastavlja do jedan sat poslije podne. Vraćam se kući istim putem. Uvijek imam osjećaj da Panji i Brigite cijene mene i moju pomoć: svaki dan započinje s osmijehom i pozdravom, a završava s «Hvala» i «Želimo ti ugodno poslijepodne».»
Thomas Musgrove (Kolovoz 2004)
|
 |
|
